Odbacivanje staka

Eto nakon skoro 2 mjeseca napokon sam odbacio štake. Noga je i dalje otečena i nije do kraja razgibana jer niti ne može imati punu gipkost radi otekline. Hodanje ide do granice boli i jos uvijek to nije niti blizu normali. Noga preko dana otiče, a ponoći splašnjava oteklina.

Prvi koraci

Nakon mjesec i pol dana počao sam hodati. Većinom s obije štake, a na kraćim relacijama i samo sa jednom štakom. Ponovo pijem tablete protiv bolova jer bez njih nebi mogao stati na nogu. Ponovo se svako jutro budim s bolovima, a navečer u krevet legnem sa poprilično otečenom nogom što možete vidjeti i na slikama. Noga je većinom duplo, a nekad i tri puta deblja od desne (zdrave) noge. Ujutro me bude bolovi i nemoguće je stajati na nozi. Neki su me pitali zašto ovo sve pišem. Primarno da upozorim druge. Pomisao da bi moga strgati nogu mi nije bila niti na kraju pameti i svi mi razmišljamo na način kao da se takve stvari dešavaju nekim drugim ljudima i da se to nama ne može dogoditi. ko da smo mi nedodirljivi, a zapravo nesreća se može dogoditi u svakom trenutku. Drugi razlog zašto to pišem je revolt zbog konstantnog ignoriranja osobe odgovornih za cijelu situaciju i činjenice da propusti u organizaciji nisu rijestkost, ali niti činjenica da se svi uredno ograđuju od odgovornosti. Od zarade nitko ne biježi, ali kad treba preuzeti odgovornost tu svi bježe. Hvalili su se sa preko 200 000 posjetitelja što je prihod od preko 3 000 000 kn samo od ulaznica. Mene je operacija koštala 1800kn i pregledi dosad 50kn. Ja jedino što sam htio je da mi se pokriju troškovi lječenja i troškovi života za vrijeme koje ne mogu raditi. Nisam uopće htio tražiti ko zna kakve odštete. Moja potraživanja bi bila niti 1% zarade samo od prodaje ulaznica, ali naravno njih nije briga jer nisu njihove noge polomljene! 

Noga ujutro - skoro pa indentična kao i zdrava

Noga navećer - duplo deblja od zdrave noge 

Novi pregled

Danas sam ponovo bio na pregledu i po prvi put vidio što je s mojim nogom. Dakle 6 šerafa i pločica kao nagrada za tuđi nemar i lošu organizaciju prijevoza! Slika govori i više nego je potrebno! Rečeno mi da se počnem polako oslanjati na tu nogu, ali ja se zaista ne usudim. Strah mi jednostavno ne dopušta da spustim nogu dolje i jači je od mene. I dalje apeliram na sve koji mogu pomoći u dijeljenju ovog bolga da stave link gdje god je moguće i pozovu druge da ga pročitaju i naprave isto kako bi se našli svjedoci i kako bi mogao tužiti odgovorne! Ne bježim od činjenice da sam ušao u prepun autobus, ali svatko bi učinio isto ukoliko je svjestan da je to zadnji autobus i da nema drugog načina za povratak kući!

Rujanfest je opet opalio šamarčinu i meni, ali i još jednom profilu koji je na službenoj stranici objavio link na ovaj Blog. Umjesto da preuzmeju odgovornost radije banaju sve korisnike koji ne dopuštaju da se priča zataška. Toliko o njihovoj savjesti i odgovornosti jer ovo se moglo svakome desiti i još uvijek može iduće godine. Sve se pitam dali bi kad bi svi njihovi fanovi stavili link na njihov zid ili u neki komentar bili spremni ama baš sve korisnike banati sa svoje stranice. Koliko neozbiljni mogu biti. zar su spremni radije odbaciti svakog tko ima imalo savjesti nego preuzeti odgovornost? Što se desilo znaju svi koji me okružuju, a priča se iz dana u dan širi, a i ovaj Blog do sada ima preko 2500 čitanja! Ovo sve je samo dokaz koliko im je stalo do novaca, a koliko do sigurnosti posjetitelja. Do dana današnjeg nitko me nije niti pokušao kontaktirati iako su jako dobro upoznati sa ovim događajem! svima koji su dosad i koji će odsad pomoći da se ovo ne zataška i da ovaj blog što više ljudi pročita šaljem unaprijed VELIKO HVALA!!!

Mjesec dana

Prošlo je točno mjesec dana kako sam slomio nogu. Za obljetnicu sam dobio jedan lijepi dar koji ću zasad ostaviti u tajnosti. Kako sam u potrazi za svjedocima događaja molio sam razne portale za pomoć čisto u vidu dijeljenja ovog bloga za svom facebook zidu. Odgovorio nije nitko osim Sindikata Biciklista i Zabavi SE - portala za zabavu! Sindikat biciklista me odpilio obrazloženjem:

"Poštovani,
žao nam je što se dogodilo, nadamo se da nije jako ozbiljno. Nažalost, ne možemo podijeliti Vaš blog na našoj stranici jer imamo puno takvih zahtjeva, a pogotovo jer nije vezano uz našu tematiku. 
Želimo Vam puno sreće i brz oporavak.
Lijep pozdrav,
SB"
Mislim ovdje se ne radi o tematici nego o čistoj solidarnosti, ali nema veze!

Zabavi SE - portal za zabavu je jedini zaslužio pohvalu! Podijelio je moj blog na svom zidu, javio mi to i pomogao te mene usrećio. njima je to bila sekunda posla, a meni može pomoći!

net.hr, 24 sata, Večernji, Jutarnji, index, Dnevno.hr, RTL, nova TV nitko se nije niti javio!!!

Čitate li ovaj blog podijelite ga i vi. I Vama je to sekunda posla, a meni znači puno! Hvala!

Bolovi u rukama i novi šamar od strane organizatora Rujanfesta!

3 tjedna sam na štakama. Nisam naviknut na štake, a i nikad nisam toliko opterečivao ruke pa su se počeli pojavljivati bolovi u zglobovima. Ali to nije dovoljno. Danas sam shvatio kako su mi organizatori Rujanfesta opalili još jedan šamar. Blokiran sam na njihovoj Facebook stranici. Ne mogu ništa niti komentirati niti objavljivati. Oni nisu krivi, ali trude se da se sve zataška. Ne razumijem zašto ako ne osjećaju nikakvu odgovornost!!!

Ukoliko ste pročitali ovaj post molim Vas da podijelite ovaj blog sa prijateljima. Vas to ništa ne košta, a pomoći će da se ovo ne zataška baš u inat Rujanfestu!

Čovijek koji je puno gore stradao zbog niza propusta!

Priča jednog vozača

29.09.12

Dan prije velike tragedije na brdskoj utrci na Tari, tešku je nesreću imao Miloš Spasojević. Udarac u bankinu i izgubio je nogu. PRENOSIMO - Sa S MEDIA PORTALA

S Media portal objavio je priču o Spasojeviću. U namjeri da se ne zaboravi. Iskrena, topla. Prenosimo je i mi. I neka služi svim organizatorima utrka kao svojevrsna opomena. Sigurnost vozača i gledatelja mora biti debelo pod brojem 1.

Potresna ispovijest vozača auto-trka: Moja nesreća nije sprečila veću tragediju na trci „Tara 2012“

Ovogodišnju brdsku trku na Tari obilježile su dve tragedije. Na dan utrke troje ljudi izgubilo je život nakon što je vozač automobilom uletio u publiku. U ekskluzivnoj ispovjesti za S media portal, vozač Miloš Spasojević objašnjava kako je dan uoči trke na treningu izgubio desnu nogu. Prvi put javno priča o detaljima nesreće i kaže da bi danas stajao na svojim nogama da je bio organiziran prijevoz helikopterom do Beograda.

Tragedija koja se dogodila 18. kolovoza na treningu brdske trke „Tara 2012“ zauvijek je izmjenila život porodici Spasojević. U ekskluzivnom razgovoru za S media portal, poznati beogradski automobilist i šampion auto-sporta Miloš Spasojević opisuje svaki trenutak nesreće u kojoj je ostao bez desne noge. 
Dočekao nas je u invalidskim kolicima na odjeljenju ortopedije Kliničkog centra Srbije. Snaga i optimizam koji zrače iz Miloša nikog ne bi ostavile ravnodušnim. Miloš nam je detaljno opisivao trenutak kada je bankina na stazi, koja je bila oštra kao žilet, prodrla u njegov automobil i isjekla mu desnu nogu, a levu teško oštetila. 

- To je tren… Staza nije bila oprana, ni dobro osigurana. Moj jugo je proklizao i udario sam u bankinu. Umjesto da me zaštiti, bankina je prodrla u moj automobil i odsjekla mi desnu nogu. Dio noge koji mi je otkinut preleteo mi je preko ramena –započinje potresnu priču Miloš. 
Naš sugovornik ni trenutka nije gubio svijest. Lijeva noga mu je takođe bila povrijeđena i zaglavljena, iz desne noge liptila je krv. Gledaoci su odmah pritrčali da pokušaju da ga spase. U 13 sati i 6 minuta počela je agonija koja još traje. 

- Nisam osjećao nikakav bol. Bio sam svjestan svega i zahvalan što sam živ. Sreća u nesreći je da je bankina proletjela kod nogu, da je ušla malo više presjekla bi me na pola. 
Niz propusta na mestu nesreće 

- Ekipa hitne pomoći stigla je na mjesto nesreće nakon desetak minuta, prva vatrogasna kola nisu imala opremu da izvuku Miloša iz automobila. Opremljena vatrogasna kola stigla su tek za pola sata.

Ljekari su bili nespremni, u panici, tresle su im se ruke. Svi su pritrčali sa staze i pokušali da me izvuku. Ljekari su cupkali oko kola, pokušavali minutima da mi plasiraju braunilu u ruku, nogu niko nije ni pogledao, krvi je bilo na sve strane – kaže Miloš. 

Nakon deset minuta agonije, kolima je pritrčala žena iz publike, koja je zdravstveni radnik u Hrvatskoj. Ona mu je podvezala nogu da bi zaustavila dalje krvarenje. 

- Kada je ona prišla kolima i počela da viče da mi podvežu nogu nastao je metež. Ona je preuzela sve u svoje ruke, a nakon toga stigla je i vatrogasna ekipa koja je isjekla krov i izvukla me napolje iz uništenog vozila.

Transport za Beograd 

Miloš i njegova porodica navode da je svaki minut borbe za njegovu nogu bio dragocjen ali da je zbog nepotrebno izgubljenog vremena u užičkoj bolnici on ostao bez desne noge. Miloš je najprije prevezen u bolnicu u Užicu. Tamo je stigao u 14 sati i 20 minuta. Gotovo tri sata trajali su ultrazvučni pregledi i laboratorijske analize. Tek nakon toga je odlučeno da je „bolje“ da ga transportiraju za Beograd. U 17 sati umesto helikopterom, Miloša susanitetom vozili iz Užica za Beograd.

- Tek je u sanitetu primio prvu transfuziju, a izgubio je litre krvi. Otkinutu nogu nisu ni stavili na led – kaže Miloševa majka Dragana. 

Bol i agonija trajali su sve vrijeme sporog putovanja sanitetom. Po dolasku u beogradski Urgentni centar oko 20 sati, Miloša je snaga počela da izdaje. 

- Bio sam sretan što smo stigli u Beograd, znao sam da sam na sigurnom. Sjećam se da su me unjeli u sobu za reanimaciju i da su mi govorili da dišem, ja više nisam mogao, snaga me je izdala.

Miloša su nekoliko puta reanimirali a onda je usljedila operacija koja je trajala satima. 

Zbog nesavjesnih ljekara ostao sam invalid 

Zbog procjene užičkih ljekara da nije potreban helikopter da se Miloš transportira, on je ostao bez šanse da mu spase nogu. 

- Doktor koji me je operiraoo kada sam stigao u Beograd rekao mi je da bih još imao nogu samo da sam dva sata ranije stigao. Rekao je da bi mi noga bila potpuno funkcionalna i zdrava. Ali eto, ljekari u Užicu zapečatili su mi sudbinu… 
Majku Draganu su u užičkoj bolnici ubjeđivali da je sa Milošem sve u redu i da nema potrebe da se organizira helikopter. Milošev klub kontaktirao je ministricuu sporta Alisu Marić koja je rekla da nema problema da se organizira prijevoz ali da je bolnica ta koja mora zatražiti helikopter.

- Zbog čega oni to nisu odlučili ja ne znam. Da je stigao dva sata ranije u Beograd doktori bi mu spasili nogu. Da su mi doktori u Užicu rekli istinu našla bih helikopter koji bi ga prevezao po svaku cijenu. Doktori su ovde sve pokušali, ponovo prišili nogu, nažalost bilo je prekasno – očajna je majka Dragana. 
Ekipa ljekara na čelu sa doktorom Bumbaširevićem koja je operirala Miloša borila se za njegov život. Miloš i njegova porodica biće im doživotno zahvalni. 

Miloševa nesreća – policijska zabilješka 

- O nesreći koja se dogodila mom suprugu načinjena je samo policijska „zabilješka“ – kaže Miloševa supruga Ivana koja je sa djecom bila na Tari kada se nesreća dogodila. 

- Njega su prevozili sanitetom, a ja sam se kolima vratila za Beograd sa djecom – dodaje Ivana. 

Kćerka Irena (9) i sin Nenad (7) oca su prvi put vidjeli u bolnici tek dve sedmice nakon nesreće. 

- Nekako su prihvatili činjenicu da im je tata ostao bez noge. Nenadovo prvo pitanje bilo je da li će tata zauvijek biti u invalidskim kolicima – kaže supruga Ivana.

Nakon tragedije uz Ivanu, djecu i majku Draganu samo su porodica i prijatelji. Nitko od organizatora utrke ih nije pozvao. Teško vrijeme im tek predstoji, jer Miloša čeka još jednaoperacija da bi mu osposobili lijevu nogu na kojoj su pokidani živci, kao i oporavak koji će trajati minimum dvije godine. 

Ipak, koliko god da je teško, i Miloš i njegova porodica su optimisti i nadaju se najboljem. 

Neka “Tara 2012” bude nauk svima 

Zbog niza propusta u organizaciji, bezbjednosti i ljekarskoj pomoći na mjestu nesreće i u Užicu, Miloš i njegova porodica tužit će odgovorne. Oni će zahtjevati da se detaljno ispita zbog čega staza nije bila obezbjeeđena po svim standardima kao i zbog čega ljekari u Užicu nisu zahtjevali transport helikopterom za Beograd. 

- Meni nogu nitko ne može da vrati, ali pravda mora da bude zadovoljena – kaže Miloš. 

Podsjetimo, Miloš Spasojević nije jedina žrtva loše organizacije trke na Tari. Dan nakon Miloševe nesreće na treningu, održana je i službena utrka u kojoj je troje ljudi izgubilo život kada je jedan od vozača izletio sa staze u zavoju koji nije bio osiguran

Na facebooku postoji i stranica Žrtve Loše Organizacije koja je namjenjena da okupi ljude i upozori na posljedice loše organizacije i pomogne onima koji su nastradali zbog propusta drugih!

Treci tjedan

Proslo je tri tjedna od operacije. Noga je i dalje otecena i to me moram priznati brine. Taban me boli na dodir i niti to mi nije jasno zasto. Nista od te sve brige mi nije trebalo. I dalje proklinjem Rujanfest.  Sto me jos ceka ne znam.

Druga kontrola

Danas sam bio na drugoj kontroli. skinuta mi je langeta, jos 4 tjedna nesmijem stati na nogu, kroz par dana moram poceti razgibavati zglob i pratiti stanje otekline noge. Slijedeca kontrola je za 3 tjedna. I dalje proklinjem dan kad sam otisao na rujanfest!

Kontrola

Pregled je prošao uredno. Skinuta je longeta, očišćena rana i vračena Longeta. Ponovni pregled je za 7 dana. Počeo me malo boljeti desni kuk jer je sad sva težina na njemu. Sam da sad i on ne otkaže. Na štakama još uvijek nemam kondicije i ne mogu sam savladati stepenice tako da konstantno moram imati pratnju da bi igdje išao.

Bolovi

Jutros sam se probudio s nekim novim bolovima. Osim što mi je noga klasična budilica pojavljuje se i bol u peti. Noga počinje oticati i moram ju imati stalno podignutom (barem 20% iznad horizontale) kako ne bi oticala, a sjediti za računalom uz tako podignutu nogu je prava ekshibicija, a u krevetu zaista ne mogu stalno biti. Počeo sam malo izlaziti van ali samo ispred zgrade da malo uhvatim svježeg zraka, a dalje od toga niti ne mogu hopsati jer noga počne brzo oticati i boljeti. Počelo je polako i svrbjeti i to; kako su i rekli, izluđuje.

Kućna njega

Kućna njega izgleda otprilike ovako. Cijeli dan izležavanje na krevetu i blejanje u TV koji mi već sad poprilično ide na živce, ali sam zato glavni TV vodič u društvu. U krevetu moram biti jer mi noga mora lagano biti podignuta da mi se ne nakuplja krv u rani i da ne dođe do oticanja. Što se tiče tableta Brufen protiv bolova za doručak, Andol za ručak i Brufen ponovo za večeru (iako je trenutno 4:27 i Brufen nimalo ne pomaže). Kontrola mi je zakazana za Četvrtak pa iščekujem što će biti tada.

Koban 18.9. i Rujanfest

18.9. u večernjim satima iz dosade sam odlučio posjetiti Rujanfest. Doma mi je zaista bilo neopisivo dosadno pa rekoh da malo izađem iz kuće. Ok Rujanfest je ovaj put kod Westgatea, ali ima besplatan prijevoz i ne bi trebao biti neki problem otići i vratiti se jer busevi voze svako malo. Izašao sam iz stana prošetao do zagrebačke avenije i sačekao autobus. Došao je brzo kroz par minuta, ali je bio skroz pun tako da sam morao stajati. Stao sam se naprijed kod vozača i kako sam mlad i imam zdrave noge to mi ne predstavlja nikakav problem. Do Westgatea smo stigli jako brzo za možda 10-15 minuta. Otišao sam u Mercator, kupio si pivicu, srknuo ju i ušao na Rujanfest. Poslušao koncerte, obišao šatore popio koju rakijicu i tak....zabavljao se (ipak s tim sam ciljem i došao). Već je bilo 2 kad sam odlučio provjeriti još jednom gdje što ima i napraviti krug. Nakon toga uputio sam se na autobus. Došao je bus ali je na stanici bilo užasno puno ljudi i svi su se počeli gurati u autobus. Ja pošto se volim gužvanje propustio sam većinu, ali kad sam vidio da je bus pri kraju s kapacitetom, a još ima ljudi na stanici shvatio sam da nema šale jer ako na ovaj ne mogu svi ući što će tek biti sa zadnjim busom!? Kako sam sve novce ostavio na Rujanfestu za taxi nemam, a pošto voze još možda jedan ili dva busa nemam niti puno izbora! Ugurao sam se nekako i ostao stajati na vratima. Sve je bilo OK do stanice na Zagrebačkoj aveniji. Otvorila su se vrata, ja sam krenuo izaći da propustim putnike koji žele Van. Stao sam lijevom nogom na asfalt kad je krenulo naguravanje unutra i netko je curu koja je stajala na stepenici iznad mene gurnuo da je ona pala na mene. Pao sam na pod i osjetio jaku bol u lijevom gležnju. Pokušao sam ustati, ali na tu lijevu nogu nisam uspio stati pa sam se četveronoške vratio u bus. Malo me brinula bol i to što ne mogu stati na nogu, ali mislio sam da je to samo trenutno i da će kroz par minuta biti bolje. Stigli smo do Savskog Mosta, izašao sam van skakajući na jednoj nozi i sjeo se na stanicu da dođem k sebi i da se bol malo primiri. Kad sam nakon 10-15 minuta shvatio da se bol ne smiruje i da i dalje ne mogu stati na nogu počelo je zabrinjavanje oko cijele situacije. Shvatio sam da je vrag odnio šalu i da mi nema druge nego si zvati Hitnu Pomoć.

Hitna me je odvela u Vinogradsku gdje je nakon slikanja ustvrđeno da je došlo do puknuća zgloba s pomakom i da moram na operaciju. E tu mi se zaista cijeli svijet srušio. Dopunsko zdravstveno nemam, a sad pored hitne i svega slijedi operacija s ugradnjom pločice i šarafa te hospitalizacija i to sve moram naravno i platiti! Molio sam doktore da nešto naprave, ali samo da što manje košta jer sam nezaposlen i nemam novaca za plaćati skupe bolnice i slično. Usput sam pitao što mi je raditi vezano za cijelu situaciju u kojoj se sve desilo, a rečeno mi je da o tome drugi dan porazgovaram s glavnom sestrom. Operiran sam odmah drugi dan (19.9.) i taj isti dan mi je oboren rekord u broju injekcija koje sam dobio. Nije da se bojim injekcije, ali ih ne volim, a i rijetki su koji ih vole. U cijelom danu sam uboden punih 15 puta tako da kad mi je navečer sestra došla sa ponovnim zahtjevom za bockanje u (po prvi put od kad znam za sebe u trbuh) bio sam potpuno ravnodušan. 3 injekcije u kičmu prije operacije su definitivno obilježile moj dan i to zaista ne želim niti najvećem neprijatelju. Kad su sestre i/ili doktorice ušle u sobu ostao sam zabezeknut. nije da sam svaki dan u bolnici (zadnji put prije 18 godina) pa da sve znam, ali nisam uspio saznati koja je glavna, a koje su sporedne, sve se odvilo skroz brzo i nisam uspio ništa napraviti.

20.9. sam još bio u bolnici. Zanimljiv je bio taj dan. oko 2-3 u noći probudili su me bolovi u nozi, ali kako sam imao tu sreću da nisam imao gumb za dozivanje sestre nije mi preostalo drugo nego blejati u plafon, trpjeti bol i nadati se da će se ili netko od cimera probuditi ili da će sestra brzo doći. Na kraju je prije došla sestra oko 5 sati. Jedino što mi je uljepšalo taj dan je doktorova izjava da sljedeći dan idem doma. Vjerojatno su moje molitve urodile!

21.9. već sami doručak me doveo do suza. Šnita kruha, jedno jaje i šalica čaja. OK, ležim i ništa ne radim, ali ovo je zaista za plakati!!! OK, napokon sam pušten doma! Na štakama nisam nikada hodao i sad je po prvi put mojih 100 kila pokazalo svoju prvo grozno lošu stranu. Ja se na štakama jedva držim, a proći 5 stepenica na njima je kao nekoć propješačiti 10 km brzim hodom! Doteglio sam se nekako tih kat i pol na štakama u stan i pola sata dolazio do zraka! Nakon toga odskakutao sam metar do stola i potražio brojeve organizatora Rujanfesta i svih ostalih bitnih osoba.

Prvo sam nazvao Anitu Tuček, objasnio joj sve da bi se ona skoro pa počela derati na mene. Između ostaloga je samo brzinski sklonila krivicu s Rujanfesta objasnivši da su busevi Westgateov poklon Rujanfestu i da kontaktiram njih. OK, nazvao sam Westgateov info telefon i pokušali su me uputiti na popunjavanje obrasca što sam u startu odbio i tražio osobu zaduženu za prijevoz. Ljubazna telefonistica mi je dala broj od gospodina Dragana Petrovića koji je od svih sugovornika dosad bio najljubazniji. Gospodin me je uputio na prijevoznike: Hertz, presečki bus i još jedan treći (mislim da je Meštrović), ali taj ne može biti jer vozi samo jedan bus i opis ne odgovara tom autobusu. Prvo sam nazvao gospodina Hercigonju iz Herc Toursa i on mi je ukratko (malo grubo) objasnio da oni taj dan nisu uopće vozili. 

Uslijedio je poziv Presečki busu. Sugovorničin ton nije bio mio za uši, a niti se osjetilo išta osim surove službenosti i konstantnog upućivanja na popunjavanje obrazaca. Obrascima se samo dobiva na vremenu i pokušava se izvući što bolja situacija. Meni nije cilj ikoga ganjat godinama po sudu i tražiti abnormalne odštete. Želim samo da mi se namire troškovi liječenja i života za vrijeme liječenja jer sad svakako nisam sposoban tražiti posao. Ne tražim milijune nego samo tražim da svatko bude iznad svega čovjek. Nema tih novaca koje će meni vratiti nogu u prvobitno stanje niti koji će mi spriječiti da do kraja života ne osjetim sve promjene vremena unaprijed. Ali zašto ja sam moram snositi troškove liječenja, a nisam 100% odgovoran za lom noge!?

1. Odgovornost osobe koja je gurnula curu koja je pala na mene je najveća!
2. Odgovornost vozača je zato što je turistički bus koji nema stajaćih mjesta vozio s barem 30 putnika koji su stajali, a i što je sve uredno vidio u retrovizor i nakon što smo stigli na Savski most nije me niti pitao kako sam nego je samo pobjegao s busom.
3. Odgovornost prijevoznika jer dopušta da se ljudi u njegovim autobusima voze kao stoka te što sam nije sugerirao da busevi voze duže nego program traje zbog gužvi..
4. Odgovornost organizatora prijevoza iz istog razloga kao i prijevoznika što nije razmišljao o mogućim gužvama i posljedicama iako je zapravo odgovornost organizatora (Westgatea) ovdje najmanja jer u gluho doba noći bus tamo nije bio radi Westgatea nego radi Rujanfesta.
5. Odgovornost organizatora festivala kojem je prijevoz i bio namijenjen također zbog dopuštanja stvaranja gužvi i nemara oko prijevoza.
6. Odgovornost mene što sam ušao u prepun autobus.
Mogu komforno dodati i Policiju koja stoji svega par metara od mjesta sa kojeg polaze prepuni autobusi i ne čini ništa, a i općenito ne znam kad je Policija zaustavila bilo koji Autobus i provjerila dali je sve po propisima (što budem postavio upit vladi republike Hrvatske i ministru unutarnjih poslova jer ovo kao i zakon o pojasevima za putnike u automobilima koji se ne odnosi na putnike u autobusima savršeno nemaju smisla).

Pored 6+7 odgovornih osoba samo ja snosim posljedice!

Ovo mi nije prvi posjet Rujanfestu niti prvi susret s gužvama. Bio je Rujanfest i u Zagrebu i bilo je gužvi, ali tada je ZET vozio cijelu noć pa sam lijepo sačekao malo i vozio se u normalnim uvjetima. 

Kad me već nitko ne doživljava onda ću barem ovdje podijeliti s vama svoj put do oporavka sljedećih 10 mjeseci tako da kad iduće godine Rujanfest opet organizira festival bogu iza tregera i loše organizira prijevoz pripazite kako čete se voziti. Moj savjet je slikajte i tablicu i vozača! Da je svaki od oko 90-100 putnika to napravio sa svakim busom i da su svi busevi kasnili u polascima brzo bi se nešto mijenjalo! Ja sam očigledno trebao ili slikati i vozača i bus ili zapravo zaustaviti autobus na toj stanici i zvati policiju jer jedino tako se nitko ne bi sa mnom mogao igrati kao sa ping pong lopticom, ali zašto da 100 ljudi ispašta radi par budala? Očito su trebali!!!

Da na mojoj kičmi ljudi nauče lekciju ja sam zadovoljan jer sebi zdravlje noge ionako više nikako ne mogu vratiti!!! Da sam barem ja imao od koga naučiti danas nebih morao ovdje ovo pisati. Po meni je i dalje najveća odgovornost na Rujanfestu jer sam zato i bio tamo. Eh, što nisam ostao doma...!?

Ako je netko svjedok ovog događaja molim neka mi se javi na 092/266-5-266. Ako baš žele sudski možemo mi i sudski. Ja sam htio lijepo razgovarat i dogovorit se samo da mi pomognu da lakše podnesem sve financijski jer sam nezaposlen, ali ako ne ide... Bahati oni, e pa znam i ja biti bahat (a ta bahatost me dodatno razljutila i potaknula na ovo). Lako je bahatiti se, ali teško je očito biti čovjek!!!