18.9. u večernjim satima iz dosade sam odlučio posjetiti Rujanfest. Doma mi je zaista bilo neopisivo dosadno pa rekoh da malo izađem iz kuće. Ok Rujanfest je ovaj put kod Westgatea, ali ima besplatan prijevoz i ne bi trebao biti neki problem otići i vratiti se jer busevi voze svako malo. Izašao sam iz stana prošetao do zagrebačke avenije i sačekao autobus. Došao je brzo kroz par minuta, ali je bio skroz pun tako da sam morao stajati. Stao sam se naprijed kod vozača i kako sam mlad i imam zdrave noge to mi ne predstavlja nikakav problem. Do Westgatea smo stigli jako brzo za možda 10-15 minuta. Otišao sam u Mercator, kupio si pivicu, srknuo ju i ušao na Rujanfest. Poslušao koncerte, obišao šatore popio koju rakijicu i tak....zabavljao se (ipak s tim sam ciljem i došao). Već je bilo 2 kad sam odlučio provjeriti još jednom gdje što ima i napraviti krug. Nakon toga uputio sam se na autobus. Došao je bus ali je na stanici bilo užasno puno ljudi i svi su se počeli gurati u autobus. Ja pošto se volim gužvanje propustio sam većinu, ali kad sam vidio da je bus pri kraju s kapacitetom, a još ima ljudi na stanici shvatio sam da nema šale jer ako na ovaj ne mogu svi ući što će tek biti sa zadnjim busom!? Kako sam sve novce ostavio na Rujanfestu za taxi nemam, a pošto voze još možda jedan ili dva busa nemam niti puno izbora! Ugurao sam se nekako i ostao stajati na vratima. Sve je bilo OK do stanice na Zagrebačkoj aveniji. Otvorila su se vrata, ja sam krenuo izaći da propustim putnike koji žele Van. Stao sam lijevom nogom na asfalt kad je krenulo naguravanje unutra i netko je curu koja je stajala na stepenici iznad mene gurnuo da je ona pala na mene. Pao sam na pod i osjetio jaku bol u lijevom gležnju. Pokušao sam ustati, ali na tu lijevu nogu nisam uspio stati pa sam se četveronoške vratio u bus. Malo me brinula bol i to što ne mogu stati na nogu, ali mislio sam da je to samo trenutno i da će kroz par minuta biti bolje. Stigli smo do Savskog Mosta, izašao sam van skakajući na jednoj nozi i sjeo se na stanicu da dođem k sebi i da se bol malo primiri. Kad sam nakon 10-15 minuta shvatio da se bol ne smiruje i da i dalje ne mogu stati na nogu počelo je zabrinjavanje oko cijele situacije. Shvatio sam da je vrag odnio šalu i da mi nema druge nego si zvati Hitnu Pomoć.
Hitna me je odvela u Vinogradsku gdje je nakon slikanja ustvrđeno da je došlo do puknuća zgloba s pomakom i da moram na operaciju. E tu mi se zaista cijeli svijet srušio. Dopunsko zdravstveno nemam, a sad pored hitne i svega slijedi operacija s ugradnjom pločice i šarafa te hospitalizacija i to sve moram naravno i platiti! Molio sam doktore da nešto naprave, ali samo da što manje košta jer sam nezaposlen i nemam novaca za plaćati skupe bolnice i slično. Usput sam pitao što mi je raditi vezano za cijelu situaciju u kojoj se sve desilo, a rečeno mi je da o tome drugi dan porazgovaram s glavnom sestrom. Operiran sam odmah drugi dan (19.9.) i taj isti dan mi je oboren rekord u broju injekcija koje sam dobio. Nije da se bojim injekcije, ali ih ne volim, a i rijetki su koji ih vole. U cijelom danu sam uboden punih 15 puta tako da kad mi je navečer sestra došla sa ponovnim zahtjevom za bockanje u (po prvi put od kad znam za sebe u trbuh) bio sam potpuno ravnodušan. 3 injekcije u kičmu prije operacije su definitivno obilježile moj dan i to zaista ne želim niti najvećem neprijatelju. Kad su sestre i/ili doktorice ušle u sobu ostao sam zabezeknut. nije da sam svaki dan u bolnici (zadnji put prije 18 godina) pa da sve znam, ali nisam uspio saznati koja je glavna, a koje su sporedne, sve se odvilo skroz brzo i nisam uspio ništa napraviti.
20.9. sam još bio u bolnici. Zanimljiv je bio taj dan. oko 2-3 u noći probudili su me bolovi u nozi, ali kako sam imao tu sreću da nisam imao gumb za dozivanje sestre nije mi preostalo drugo nego blejati u plafon, trpjeti bol i nadati se da će se ili netko od cimera probuditi ili da će sestra brzo doći. Na kraju je prije došla sestra oko 5 sati. Jedino što mi je uljepšalo taj dan je doktorova izjava da sljedeći dan idem doma. Vjerojatno su moje molitve urodile!
21.9. već sami doručak me doveo do suza. Šnita kruha, jedno jaje i šalica čaja. OK, ležim i ništa ne radim, ali ovo je zaista za plakati!!! OK, napokon sam pušten doma! Na štakama nisam nikada hodao i sad je po prvi put mojih 100 kila pokazalo svoju prvo grozno lošu stranu. Ja se na štakama jedva držim, a proći 5 stepenica na njima je kao nekoć propješačiti 10 km brzim hodom! Doteglio sam se nekako tih kat i pol na štakama u stan i pola sata dolazio do zraka! Nakon toga odskakutao sam metar do stola i potražio brojeve organizatora Rujanfesta i svih ostalih bitnih osoba.
Prvo sam nazvao Anitu Tuček, objasnio joj sve da bi se ona skoro pa počela derati na mene. Između ostaloga je samo brzinski sklonila krivicu s Rujanfesta objasnivši da su busevi Westgateov poklon Rujanfestu i da kontaktiram njih. OK, nazvao sam Westgateov info telefon i pokušali su me uputiti na popunjavanje obrasca što sam u startu odbio i tražio osobu zaduženu za prijevoz. Ljubazna telefonistica mi je dala broj od gospodina Dragana Petrovića koji je od svih sugovornika dosad bio najljubazniji. Gospodin me je uputio na prijevoznike: Hertz, presečki bus i još jedan treći (mislim da je Meštrović), ali taj ne može biti jer vozi samo jedan bus i opis ne odgovara tom autobusu. Prvo sam nazvao gospodina Hercigonju iz Herc Toursa i on mi je ukratko (malo grubo) objasnio da oni taj dan nisu uopće vozili.
Uslijedio je poziv Presečki busu. Sugovorničin ton nije bio mio za uši, a niti se osjetilo išta osim surove službenosti i konstantnog upućivanja na popunjavanje obrazaca. Obrascima se samo dobiva na vremenu i pokušava se izvući što bolja situacija. Meni nije cilj ikoga ganjat godinama po sudu i tražiti abnormalne odštete. Želim samo da mi se namire troškovi liječenja i života za vrijeme liječenja jer sad svakako nisam sposoban tražiti posao. Ne tražim milijune nego samo tražim da svatko bude iznad svega čovjek. Nema tih novaca koje će meni vratiti nogu u prvobitno stanje niti koji će mi spriječiti da do kraja života ne osjetim sve promjene vremena unaprijed. Ali zašto ja sam moram snositi troškove liječenja, a nisam 100% odgovoran za lom noge!?
1. Odgovornost osobe koja je gurnula curu koja je pala na mene je najveća!
2. Odgovornost vozača je zato što je turistički bus koji nema stajaćih mjesta vozio s barem 30 putnika koji su stajali, a i što je sve uredno vidio u retrovizor i nakon što smo stigli na Savski most nije me niti pitao kako sam nego je samo pobjegao s busom.
3. Odgovornost prijevoznika jer dopušta da se ljudi u njegovim autobusima voze kao stoka te što sam nije sugerirao da busevi voze duže nego program traje zbog gužvi..
4. Odgovornost organizatora prijevoza iz istog razloga kao i prijevoznika što nije razmišljao o mogućim gužvama i posljedicama iako je zapravo odgovornost organizatora (Westgatea) ovdje najmanja jer u gluho doba noći bus tamo nije bio radi Westgatea nego radi Rujanfesta.
5. Odgovornost organizatora festivala kojem je prijevoz i bio namijenjen također zbog dopuštanja stvaranja gužvi i nemara oko prijevoza.
6. Odgovornost mene što sam ušao u prepun autobus.
Mogu komforno dodati i Policiju koja stoji svega par metara od mjesta sa kojeg polaze prepuni autobusi i ne čini ništa, a i općenito ne znam kad je Policija zaustavila bilo koji Autobus i provjerila dali je sve po propisima (što budem postavio upit vladi republike Hrvatske i ministru unutarnjih poslova jer ovo kao i zakon o pojasevima za putnike u automobilima koji se ne odnosi na putnike u autobusima savršeno nemaju smisla).
Pored 6+7 odgovornih osoba samo ja snosim posljedice!
Ovo mi nije prvi posjet Rujanfestu niti prvi susret s gužvama. Bio je Rujanfest i u Zagrebu i bilo je gužvi, ali tada je ZET vozio cijelu noć pa sam lijepo sačekao malo i vozio se u normalnim uvjetima.
Kad me već nitko ne doživljava onda ću barem ovdje podijeliti s vama svoj put do oporavka sljedećih 10 mjeseci tako da kad iduće godine Rujanfest opet organizira festival bogu iza tregera i loše organizira prijevoz pripazite kako čete se voziti. Moj savjet je slikajte i tablicu i vozača! Da je svaki od oko 90-100 putnika to napravio sa svakim busom i da su svi busevi kasnili u polascima brzo bi se nešto mijenjalo! Ja sam očigledno trebao ili slikati i vozača i bus ili zapravo zaustaviti autobus na toj stanici i zvati policiju jer jedino tako se nitko ne bi sa mnom mogao igrati kao sa ping pong lopticom, ali zašto da 100 ljudi ispašta radi par budala? Očito su trebali!!!
Da na mojoj kičmi ljudi nauče lekciju ja sam zadovoljan jer sebi zdravlje noge ionako više nikako ne mogu vratiti!!! Da sam barem ja imao od koga naučiti danas nebih morao ovdje ovo pisati. Po meni je i dalje najveća odgovornost na Rujanfestu jer sam zato i bio tamo. Eh, što nisam ostao doma...!?
Ako je netko svjedok ovog događaja molim neka mi se javi na 092/266-5-266. Ako baš žele sudski možemo mi i sudski. Ja sam htio lijepo razgovarat i dogovorit se samo da mi pomognu da lakše podnesem sve financijski jer sam nezaposlen, ali ako ne ide... Bahati oni, e pa znam i ja biti bahat (a ta bahatost me dodatno razljutila i potaknula na ovo). Lako je bahatiti se, ali teško je očito biti čovjek!!!
Nema komentara:
Objavi komentar